O otpadu i Bejrutu

Kad se, kao što veli 1, već nalazi… A cold turkey s psihoaktivnim lijekovima je hebena stvar.

Enivej.

Bila jednom, u grupi na Fejsu, sa Sisčanima koji ne žele biti Smetlišćani, jedna objava o eksploziji dvije i tričetvrt tisuće tona amonij nitrata u Bejrutu. Kakve veze imaju eksplozija dvije i tričetvrt tisuće tona budućeg gnojiva u Bejrutu i događanje naroda suprotivu otpadu u mome gradu, zapita se čitatelj. Naslov pod kojim je link objavljen.

Kad se opasni otpad gura tamo gdje ne treba...

Bolilo bi za oči i da nisam cold turkey.

I tako se ja, ničim stvarno izazvan, nakon što je prošlo očekivano zapomaganje i arlaukanje i rasplakani “lajkovi”, uključih u… Raspravu. Da bi mi u jednom trenutku bilo postavljeno pitanje:

Jel možete ičim jamčiti da neki scenarij s havarijom koja nosi ljudske žrtve i materijalnu štetu nije moguć?
Možda ne u gore navedenoj varijanti, ali u nekoj drugoj...?

Cold turkey je hebena stvar… Ali, pitanje je postavljeno. A ja, cold turkey kakav već jesam, odlučih odgovoriti. Pa kad je, kao što veli gore spomenuti 1, već tu, mislim da bih odgovor mogao i ovdje staviti. Evo.

Uh.

Ukratko, ne.

A sad malo manje ukratko…

Mogu li sam sebi jamčiti da jednog dana neću prelaziti ulicu na pješačkom prijelazu i zelenom na semaforu, i da neka budala neće 100 na sat proći kroz crveno i da se neću razletjeti na uglavnom jednu, ali i ostale tri strane svijeta? Ne mogu. Ali ako ću tako razmišljati, neće mi pomoći ni da ostatak života provedem u vlastitom krevetu, jer tko zna kada bi neki od nosivih zidova 70 godina stare zgrade s ne baš najidealnijim temeljima u kojoj živim mogao popustiti.

Da se vratim na neke od gore spomenutih primjera. Nisam ih izmislio, nego su iz zadnjeg Plana intervencija u zaštiti okoliša kojeg je ova županija donijela 2007. godine dok su županije imale obavezu raditi te planove.

Može li mi ŠRC Sisak jamčiti da klor za dezinfekciju vode na bazenu nikad neće iscuriti i ugušiti i mene, i psa, i sve susjede i njihove pse, i bilo koga tko se zatekne u blizini? Ne može.

Može li Hotel Panonija jamčiti da njihov spremnik UNP-a nikada neće eksplodirati i srušiti 22. lipanj na djecu koja misle da im je najveći problem u životu koliko će dobiti na testu koji u tom trenutku pišu? Ne može.

Prethodna dva primjera su malo, ali ne jako karikirana. Sljedeći nije. Nimalo.

Može li Petrokemija jamčiti da ona simpatična betonska građevina na kraju pogona, koja izgleda skoro isto kao i nuklearni reaktor u Krškom, neće puknuti i osloboditi oblak amonijaka koji će, prema procjeni, potpuno očekivano, na licu mjesta ubiti 800 ljudi? Ne može.

Mislite da je Remondis problem? Je li mi Radonja ikad jamčila, dok je punom parom proizvodila pesticide, da niti jedna od onih finih tvari koje su u tu svrhu držali (na zalasku Herbosove proizvodnje su bile samo dvije) neće iscuriti i otrovati me dok sam kao klinac pecao na Ciglarskoj grabi? Nije.

Zašto su ovi primjeri, koji, istina, nemaju veze s otpadom, bitni? Zato što se radi o stvarima za koje je bilo realno planirano da se mogu dogoditi. Nisu se dogodile, još, ali su poznate, i moguće, i planirane.

Ne postoje apsolutne garancije. Niti čista industrija. Ni čista poljoprivreda. Ni čista voda iz WC-a. Čistoću dima iz kućnog grijanja na ložu ili bilo kakvo drvo je bolje ni ne spominjati (ili da spomenem Zagreb ove zime).

Da se vratim na otpad. Tko misli da postoje ikakve šanse da ćemo ga u bilo kakvo dogledno vrijeme prestati proizvoditi ili živi u nekom drugom svemiru, ili je vidio da dolazi asteroid koji će nas poslati za dinosaurima. Bilo bi idealno da ga svog možemo materijalno reciklirati. Ne možemo. Niti je izgledno, osim ako se ne vratimo u predindustrijsko doba, da ćemo ikada moći. Zakopati ga u zemlju i nastojati zaboraviti na njega smo probali, pa baš i nije išlo. Pustiti ga u kanalizaciju, pa nek ide kud ide, je isto, khm, manje nego idealno. Nešto moramo napraviti s njime.

Ali zašto u Sisku? Pa sav taj otpad se ne proizvodi ovdje! Ako ćemo razmišljati na takav redukcionistički način, onda ćemo doći do točke gdje će svatko od nas morati biti osobno odgovoran za zbrinjavanje vlastitog smeća. Nije baš realno. Nemam dosta mjesta u stanu da napravim pogon za recikliranje onoga što se može reciklirati. Da ložim sve ono što se ne može reciklirati, za čiji sam nastanak odgovoran, a može se založiti, bi bila katastrofa – Zagreb ove zime na x-tu potenciju. Vrt kojega bih mogao gnojiti vodom iz WC-a ne postoji, a i da postoji, nitko od nas ne bi bio previše sretan tim rješenjem.

To bi značilo da Rijekatankovi ovoga svijeta negdje moraju negdje napraviti pogon gdje će skupiti opasne muljeve iz spremnika benzinskih postaja na kojima svi mi veselo (ili manje veselo, ovisno o cijeni) točimo gorivo i pomiješati ih s nečim kako bi bili manje opasni.

Da Remondisi moraju negdje sterilizirati infektivni otpad.

Da je bolje da CIOSi od Remondisovog steriliziranog otpada, i od silne nereciklabilne plastike koje zahvaljujući trenutnoj pandemiji proizvodimo više nego inače, i od mulja od otpadnih voda koji se, ne, ne može koristiti u poljoprivredi, prave struju koju svi koristimo i toplu vodu koju bih bio presretan da mogu dobiti, nego da sve to pliva po morima (kao što sada pliva), u najgorem slučaju, ili da se na sve to griju Austrijanci (nakon što nam to dobro naplate), u najboljem slučaju.

I da bi bilo bolje da ABS stvarno napravi pogon za recikliranje prašine iz elektrolučnih peći, po mogućnosti iz cijeloga svijeta. Zašto baš u Sisku, a ne negdje u Italiji? Zato što u krugu Željezare imaju puno mjesta koje ničemu ne služi, a u Italiji nemaju. I zato što je bolje da se od tog opasnog otpada proizvodi cink, nego da ga se trpa u stare rudnike u Njemačkoj (for a price).

Amonij nitrat koji je eksplodirao u Bejrutu nije bio otpad. Bio je sirovina za gnojivo. Ali nakon što je završio u totalno neprikladnom skladištu, libanonskim birokratima je bilo lakše sjediti na guzicama i s nijme ne napraviti ništa šest godina. To ne znači da nam amonij nitrat ne treba, niti da sve birokrate treba staviti pred zid i viknuti pali.

Događanja naroda i balvan revolucije ne služe ničemu. Da, nitko ne može jamčiti da se baš nikad ništa neće dogoditi. Da, uvijek će postojati oni koji će raditi ispod žita kako bi zaradili. Ali zato otpad ne smije biti smeće. Otpad ne smije biti sramota kojom se bavi C*** Milka moje bake. Otpad u glavama ljudi ne smije biti nekakva zelena ljiga od koje djeca svijetle u mraku. Otpadom se treba baviti na svjetlu dana, jer će se inače, kao i sa svim stvarima koje guramo u mrak, njime baviti mračni tipovi.

Rješenje nije vikati APSOLUTNO NE apsolutno svemu. Da Elon Musk dođe s idejom da u Sisku sagradi tvornicu baterija, sigurno bi se našla grupica vrlo glasnih ljudi kojima bi prva stvar na pameti bila da litijske baterije hoće vrlo dramatično eksplodirati. Polovica njih bi imala Samsung Galaxy Note 7 (da, još uvijek ga se može kupiti, ako si ga netko baš želi) u džepu. Rješenje je informiranost, i konstruktivnost, i transparentnost, i odgovornost, kako institucija i gospodarstva, tako i svih nas osobno.

Jesam mogao bolje provesti tri sata? Nimalo neočekivano, jesam. Završit ću isječkom iz odgovora na odgovor odgovoru… (Da se razumijemo, svojega odgovora na odgovor odgovoru. Ne nečijeg drugoga odgovora na odgovor odgovoru.)

"Prihvaćajući tuđi toksični otpad," reče netko. I ponovi to jednom, drugi, treći, pa i trideset i sedmi put. Uz zvuke eksplozije gnojiva u Bejrutu. I ne vidješe ljudi više ničega do li zelenkastog sjaja djece u mraku.

Možeš konja koliko hoćeš voditi do vode, ali ako neće pit’, neće.